Retko pisem

Published on 00:13, 11/01,2012

Rekla si da retko pisem 
pesme o tebi,
Ali evo jedne.... 

Retko izlazim napolje,
sve redje se smejem

usidrio se neki oblak
pa vetrove nosi
nosene kisom...

Ponovo se probudio
osecaj praznine
od kada te nema....
Tuzna je ovo pesma
pracena zvukom violine
u kojoj se gubi smisao.
gubi svaka nada
da ce opet biti kao pre..

Nema vise ni zvazda na nebu
kao da su sve pale...
Sve redje se smejem
i cesto mi suza niz obraz kane....

Dusa me boli,
zbog tebe andjele
polako nestajem
u treptaju oka
nove zore....


Letnje noci

Published on 10:28, 10/19,2012

Znaš,ponekad i 
ove letnje noći 
bez tebe
umeju biti tako 
hladne i tihe...

Ponekad mi vetar 
šapne reči,
A ja ih ne slušam
ili možda ne umem...
Ali...
znaćeš ti da 
pročitaš taj sjaj u 
mojim očima..

Ponekad slutim,
možda je sve
to laž...
Samo gomila 
reči koje se
skrivaju u meni i
gnezde u srcu,
pogledu tvom...

Možda je ovo 
samo san?
Kad zatvorim oči,
osećam,
kao da si tu, 
još sve na tebe 
miriše...


Duga

Published on 23:29, 10/14,2012

Ljubav je moja skrivena
prašinom smeha,
tužnih reči...
Nećeš čuti ni 
jednog trena

stih od mene 
što srce leči...
Jer tuga je 
samo moja,
ne teraj me 
da pričam o njoj ...
Ne želim da vidim 
suze na licu,
već samo 
osmeh tvoj......
Ni jednom rečju 
nećeš me spasti
daj mi vremena 
proći ce tuga...
Zagrli me samo i 
ne pitaj ništa
Zauvek ću biti 
tvoja duga....


Nevidljivi a tako bliski

Published on 23:19, 10/14,2012

Ponekad pomislim kako ti i ne postojiš
jer da postojiš osetio bih stisak ruke
video treptaj tvoga oka
ili u krajnjem slučaju video osmeh
na tvome licu,
Možda bih slušajući ti glas i naglas

izgovarao moje pesme, mada ja
retko naglas izgovaram stihove
jer sam tako stidljiv.
Pitaju me mnogi,zašto tugujem,
da li sam u nekoga zaljubljen kada
tako pišem..
A ja ne znam šta da im odgovorim
jer kako zaljubljen biti u nekoga
nevidljivog koga samo
naslućujem uvek u neko vreme
kada misli se razlete a ruka piše
vođena nekom nevidljivom silom.
Ja neću reći da tu i ljubavi nema
čak i više od nje, neke tajne
meni nepoznate ali tako čiste i
bele, na kojoj nema ni jedne mrlje
niti otiska koji bi je mogao
oskrnaviti, i koja
mi čini radost, pruža mi nadu i
onda se više i ne pitam ko mi te i
zašto poslao, ko je koga
tražio i ko je koga našao!
Nismo se mi našli, mi smo oduvek
bili tu, samo se onaj koji o svemu
brine pobrinuo da spoji dva dela
jedne iste duše i uzalud
se ja branim...
Hteo bih ponekad da sve zaboravim
da ne pišem, da se vratim tamo
gde sam bio, ali mi ne uspeva
jer kada jednom otkrijete
izvor uvek se žedne usne njemu
vraćaju.
I uvek sam u strahu, razapet između
dve krajnosti.
Šta bi se desilo kada te ne bi bilo i kada
bi odjednom nestala?
Ili ako bih svojom voljom prestao da pišem?
Verujem da bi ishod bio isti.
Bio bih večito žedan i prestao bih da dišem-
I zato te molim nemoj nikada nestati,
a ja neću prestati, jer svemu bi bio kraj!
Nisi ti mene pronašla, neko je tebe poslao!
Znaj. I neka je tako.
Mi se nismo tražili. Mi smo se našli.
Nevidljivi a tako bliski.


Dusa od papira

Published on 23:13, 10/14,2012

 (Dalje)